Fotografije: Dušan Todorović
Makar tri hiljade godina tu neko nešto petljao i
čeprkao da bi se na padini zamrsile uličice tako tesne
da susetke s prozora na prozor mogu da se
domunđavaju i tako upletene da se u njima čovek
začas izgubi. Tako su nastali ćorsokaci i stepeništa,
prolazi i budžaci tako uzani da kroz njih samo jedan
pešak može da prođe, neveliki trgovi pred crkvama.
Da li je deda ili je baba? Znakovi su kontradiktorni. Po
kvrgavim kolenima i velikim patikama reklo bi se da je
deda … Po depiliranim nogama i razmazanoj šminci,
baba je. Po izrasloj bradi misliš deda, po očupanim
obrvama čini ti se baba. Po glasu deda, po gestikulaciji
manikiranih ruku baba… Ima Adamovu jabučicu!
Deda je! Doduše, zbabljen.
- A zgodna je. Bogami lepa. Jel udata?
- Razvedena.
-  Razumem ja tebe, živ si čovek... Al bolje da je lepo
sutra pozoveš, u čistu i sređenu kuću, pa ćeš da vidiš
kako će drugačije da te gleda. Ima više da te ceni. A ne
da sedite ovde u kršu i lomu. Nego, dodaj mi, deder
one merdevine i stani tu ispod, ako padnem da se ne
ugruvam.
Iz daleka pomisliš: grad kao Pepeljuga - krinoline,
čipke, perike, svilene lepeze i čarape, staklene cipelice…
A izbliza vidiš da joj je šminka razmazana, puder joj
se ljuspa i kruni, haljine joj dronjave i aljkavo
okrpljene. Ukrasi nisu peruške i mašne, to se nečije
gaće i čaršavi suše po prozorima. Omatorela je, ali je
lepotica.

(nepoznati saputnik o Lisabonu, 1994.)
Obišli su sve najluđe restorane (mali zna šta je dobro)
i tamo jeli u visokom društvu, srebrnim escajgom i s
manirima. Išli su na hamburgere s krompirićima
kojom prilikom su jeli s nogu, prstima s kečapom.
Napravili ozbiljan džumbus u kuhinji. …
Radili su domaće zadatke i vežbali tablicu množenja.
Gledali su smešne serije na televiziji i lude fore na
internetu. Čitali su stripove a pred spavanje su u
mraku pričali jedan drugom priče strave i užasa. Išli
su u bioskop i jeli kokice. U video klubu su birali filmove
da ih posle gledaju s kauča, uz čips, zagrljeni kao
mali orangutan i njegov tata.
Pitaju je koja joj je stalna adresa. Kaže da nema.
Pitaju gde živi. Kaže: u kolima. Pitaju: Kako u kolima?
Kaže: Kako, kako? Pa, ciganjski. Eto kako. Pitaju je
čija su kola? Kaže: Tetkina su. Pitaju je šta radi u
Portugalu? Kaže: Brat joj je mnogo bolestan pa putuje
u Fatimu da se pomoli. (taj je deo ilustrovala tako što je
sklopila dlanove kao za molitvu i bogobojažljivo
pogledala u plafon). Pitaju s kim je bila u tramvaju 28
kada je uhapšena. Kaže: S nikim, brate, sama.
Znate li da je ovde jednom bio dvoboj između
nosoroga i slona, verovatno jedini ikada priređen?!
Borbe ljudi i bikova, vojne parade, povorke grešnika i
osuđenika na putu ka lomači bile su redovan prizor.
Tu se trgovalo začinima, dragocenostima, crnim
robljem. Odmah dole, na reci, pristajali su brodovi iz
Afrike, Indije i Amerikâ. Sa zapadne strane trga je
stajao kraljevski dvor iz koga se vladalo bliskim i
dalekim krajevima, s ove i one strane mora, carstvom
u kome sunce nije zalazilo. Od svega toga opstalo je
samo ime Terreiro do Paço.